Šta je to bezuslovna podrška?

Ako ste se nekad zapitali u kom trenutku razvod postaje stvaran, odgovor je, onda kada svima naglas kažeš – on i ja se razvodimo.

Trenutak u kom sam rekla celom (mom) svetu da moj, na prvi pogled savršen brak uopšte nije bio tako savršen, da je sve ono što sam dopuštala da se vidi bila jedna dobro osmišljena laž, kreirana da zamaže oči i sakrije pravo stanje stvari, dovelo je to toga da cela situacija postane na neki način opipljiva, a reakcije okoline bile su sve osim onoga što je ovoj single mami u tom trenutku bilo potrebno. 

Kada sam počela da obaveštavam ljude o svom predstojećem razvodu, o tome da moj suprug i ja zapravo nismo idealan par kakvim nas svi doživljavaju, očekivala sam sve osim reakcija koje sam dobila. Ako izuzmemo roditelje, koji ne mogu a da ne doživljavaju poraze svog deteta kao sopstvene i čije je razočaranje na neki uvrnuti balkanski način potpuno opravdano, jer, ipak su to ljudi koji su menjali naše usrane pelene i brisali nam sline, dan danas ne mogu da razumem reakcije dobrog dela ljudi u mom okruženju i potpuni nedostatak osnovne podrške i razumevanja.

Bujica pitanja i moja nespremnost na njih odgovaram


Najneverovatnija stvar oko saopštavanja ove vesti bila je količina pitanja koja je sa druge strane dolazila. Svaki razgovor trajao je satima, a oni, ko god da su bili, prijatelji, poznanici, drugari, komšije, kolege, svojim neumesnim i nadasve nepotrebnim pitanjima, rasčlanjivali su moju bol na sitne činioce i time me terali da celu situaciju ponovo proživljavam. Kao da se nijednog trenutka nisu zapitali da li sam ja uopšte spremna da pričam o tome i da li moje mentalno zdravlje može da izdrži količinu idiostkih pitanja koja dolaze sa druge strane (poput onog najučestalijeg – a jel moralo baš?).

Najbliži prijatelji u neverici su gledali kako posramljeno pričam detalje raspada onoga što sam verovala da će biti do kraja života. Više su šokirani time što su bili isključeni iz jednog celog dela mog života i što nijednog trenutka nisu mogli da pretpostave šta se dešava iza zatvorenih vrata mog braka, nego samom vešću o razvodu. Poneko se odvaži i kaže “znao sam ja od starta da vi niste jedno za drugo” i time mi još dodatno utrlja so na ranu, a ja ne progovaram, šta da kažem? Znala sam i ja, verovatno. 

Oni manje bliski govorili su kako smo bili slatki, preslatki, najlepši par na fakultetu, kako smo izgledali srećno, kako im je strašno žao (čega tačno?), kako su mislili da smo baš jedno za drugo, lete floskule jedna za drugom. Ja opet sedim i ćutim. Tek na to nemam šta da kažem. On preti da će da mi uzme dete, a ti mi pričaš da smo bili slatki. Prelepost.

Samo stid i sram


Međutim, kakva god da je reakcija sa druge strane bila, u meni je ključao samo jedan osećaj – sramote. Sramota me je što sam igrala ceo dan u beloj haljini pred sedamdeset najbližih prijatelja u zagrljaju svog bivšeg muža, a sada tim istim prijateljima pričam kako je to sve bio jedan veliki promašaj. Sramota me je što će o mom detetu u vrtiću i školi pričati kao o detetu razvedenih roditelja, komentarisati kako je previše emotivna za svoje dobro jer smo je mi razvodom osakatili, kako će u svakom momku tražiti oca jer ja nisam uspela da održim brak. Sramota me je što znam da ću morati da tražim pomoć – molim vas pričuvajte mi dete, saslušajte me, vratite me u društveni život, povedite me na žurku. Ogromna sramota, ona koja jede iznutra i za sobom ostavlja prazninu, gorak ukus u ustima, sramota koja ti ne da da podigneš glavu. 

Izlaz


Mislila sam da ta sramota nikada neće nestati, a onda, jednog dana, došlo je nešto što do tada nisam imala. Bezuslovna podrška. Ona podrška, kad te neko pogleda u oči i kaže – u redu je, u pravu si što si to uradila, ako je situacija bila takva – teška, nerešiva, ako si dala sve od sebe, pokušala, ako nema više ničega – emocija, razumevanja, tolerancije, idi dalje uzdignute glave i ne misli ni na koga i ni na šta, i živi kao da se ništa nije desilo. Svi grešimo i na greškama učimo – oprosti sebi i idi dalje.

Imala sam ludu sreću (što mnoge mame nemaju), da sam takvu podršku imala svaki dan tokom skoro decenije mog samohranog roditeljstva. Ta podrška došla je sa jedne, u tom trenutku potpuno neočekivane strane – od mog kuma, čoveka koji se pre skoro šezdeset godina sasvim slučajno pojavio u životu mog oca i postao njegov najbolji prijatelj, i koji me je pre 35 godina krstio u dnevnoj sobi naše porodične kuće dok sam ja na sav glas urlala.

Kako bi prava podška trebalo da izgleda


Po definiciji, kum je duhovni vodič kroz svet hrišćanstva. Ja sam ateista i moj kum je ateista. Ateista krstio ateistu, rekao mi je jednom u oblaku dima, smejući se na glas. Ta nit, nastala dok se borio da me ne ispusti iz ruku, dok sam vrištala boreći se protiv svete vodice, jer sam očigledno i sa godinu dana bila alergična na popove, vezala je mene i mog kuma za ceo život.

Rekla sam mu da se razvodim u jednom ružnom kafiću u glavnoj ulici. Već sam prošla celu stvar sa roditeljima, prijateljima, drugarima, komšijama, poznanicima i bila sam umorna od pitanja, od komentara, od svega. Očekivala sam da ponovo budem na saslušanju, da preda mnom bude prosuta bujica pitanja na koja ću odgovarati sa knedlom u grlu i loptom u želucu. Ali ništa od toga se nije desilo. Moj kum je samo želeo da zna da li sam ja sigurna u svoju odluku. Nije komentarisao, nije zapitkivao, nije rekao da mu je žao, nije spustio pogled, nije me sažaljevao, prosto, svojim ponašanjem me nije naterao da se sramim, naprotiv. Samo je rekao “Imaš moju podršku”. Tog dana sam podigla glavu i nikad je više nisam spustila.

Nemam šta drugo da kažem osim, hvala


U narednih skoro deset godina, moj kum je bio uz mene u svakoj mojoj odluci. Moj kum me vidi očima punim ljubavi i ubeđen je da sam najpametnija osoba na celom svetu. Čak i kad sam donosila očigledno pogrešne odluke i pravila velike greške, moj kum je nalazio pozitivne strane cele situacije. Sedeo je satima sa mnom, slušao sve što imam da kažem, a onda, sa cigaretom u ruci govorio glasno, naglašavajući svaku reč posebno – DA TI TVOJ KUM KAŽE, SVE ĆE TO BITI DOBRO, MIKO, SAMO DA SI TI DOBRO.

Nije dao da iko kaže ružnu reč o meni i mom razvodu. Jednako bitnu podršku dao mi je kad sam rešila da napustim posao u školi i odem u marketing, iako su svi oko mene bili protiv toga, a onda je, kada sam u svojoj nameri uspela, na parče papira zapisao kako se taj moj novi, engleski, posao zove. Zvao me je svake druge nedelje da me pita jesam li dobro, ništa ga više od toga nije interesovalo. Hvalio je kako se oblačim i nosim, psovao momke koji su me povređivali, donosio mojoj ćerki Čoko Smoki i išao sa mnom da joj biram haljinice, a ja sam mu kupovala Plazma kocke i pravila gibanicu.

Mog kuma više nema. Ali zbog njega ja danas znam kako bezuslovna podrška izgleda, znam da je zatražim, da je dam, da je cenim. Moj kum nikad nije sumnjao u mene, ako je i sumnjao, nikad mi nije dao da to vidim, već mi je samo davao vetar u leđa. Sigurna sam da, kada bi svaka samohrana majka uz sebe imala takvu podršku, mnogo bi se ranije isčupala iz horora koji razvod nosi sa sobom, podigla sa zemlje i koračala uspravne glave.

Zato, ako imate samohranu majku u svom okruženju, budite kao moj kum, i volite i podržavajte bezuslovno, jer bi ljubav i podrška samo takve trebalo da budu.

Možda ti se dopadne: