Moje porođajno iskustvo: horor koji me i dalje proganja

Gledam pre neko veče holivudski film u kome se glavna heroina porađa. Velika, prostrana, svetla prostorija, cveće na stolu, krevet nov, sa daljinskim pomeranjem uzglavlja, čista i nova posteljina u boji, u kadru se naziru i vrata ličnog kupatila (sigurna sam da u njemu ima toalet papira, sapuna, a možda i peškira). Oko porodilje je armija lekara i babica, tu su i muž, majka i sestra, svi navijaju, pozitivna atmosfera, doneli i balone. Jeste, porođaj ne ide glatko, ali niko ne viče, ne diže tenziju, nema drame, svi podržavaju porodilju, i na kraju, ona trijumfalno donosi dete na svet. Svi su srećni, smeju se, raduju, pobednička muzika u pozadini. Idila.

Vidite, događaji iz ovog filma mogli bi da se podvedu pod naučnu fantastiku, jer je dostojanstven porođaj u Srbiji jednak dolasku vanzemaljaca na Zemlju ili kolonizaciji Marsa. 

moje porođajno iskustvo

Porođaj kao iz romana Stivena Kinga

 

Moj porođaj ne samo što nije bio dostojanstven, već je bio ekstremno nasilan, iz ove perspektive i tužan. Jedanaest godina nisam o ovome govorila iz prostog razloga što su reakcije mog okruženja bile takve da sam mislila da je normalno da ćutim i zahvalim se višoj sili što sam živa i što mi je dete živo. Međutim, skoro sam shvatila da to baš i nije tako, stasale su nove generacije porodilja koje se bore da se naš glas čuje, svih nas koji smo prošle tragedije u porođajnim salama i ostale emotivno osakaćene za ceo život. 

Od starta sam znala da ću imati carski rez, imam hroničnu bolest sa kojom se godinama borim, nijedan lekar ne bi rizikovao da pokuša da me porodi prirodnim putem, a i trudnoća mi je bila izuzetno teška i nekoliko puta je bilo povuci – potegni, ali nekako sam se dokopala devetog meseca. Iz priča sam znala da je carski rez bolja varijanta u srpskim porodilištima – manje je horor priča, manje je verovatnoća da će nešto krenuti naopako, pa nisam mnogo brinula. Uz to, moj ginekolog je divan čovek i doktor, bila sam stoprocentno sigurna da će sve biti super.

Svaki početak je težak

 

Primljena sam u bolnicu rano ujutru tog dana,  a carski rez mi je bio zakazan za sutradan. Međutim, moja ćerka je rešila da požuri, pa sam oko osam sati ujutru počela da osećam kontrakcije. Imala sam jake bolove, ali je moj doktor bio u sali, imao je drugu operaciju, pa nikako nisam mogla da dođem do njega. Prva glupost koju sam doživela tog dana jeste da me sa kontrakcijama pošalju u anesteziološku ambulantu, gde sam u bade mantilu i pidžami čekala red na ledenom hodniku, iza ljudi koji uopšte ne leže u bolnici, već su tu na klasičnom pregledu. Anesteziolog koji me je pregledao bio je izuzetno mlad lekar na specijalizaciji i nije primetio da se već porađam, ali jeste zaključio da ne izgledam baš najbolje. Ali dobro, pripišimo ovo spletu okolnosti – sestra koja me je poslala na pregled nije mogla da odluči da me ne pošalje na pregled, to je mogao jedino da uradi moj doktor koji nije bio tu, specijalizant mora na nekome da se vežba, nema druge. Svakako, početak nije obećavao.

Faktor na koji nisam računala

 

Kako sam nenadano dobila kontrakcije, tako je sve išlo deset puta brže nego inače, i u tren oka sam se našla jedan na jedan sa anesteziologom, faktorom na koji nisam računala, jer, pri pomisli na porođaj, žena obično misli na doktora i na babicu, dve najvažnije figure u sali. Međutim, moja zamalo tragedija došla je od anesteziologa, osobe koja je u pričama iz porodilišta uglavnom nevidljiva. 

moje porođajno iskustvo

Anesteziolog je bila žena srednjih godina, svakako u drugoj polovini svoje karijere, dovoljno iskusna da zna šta treba a šta ne treba raditi u slučaju nenadanog carskog reza. Tog jutra, u pola sedam ujutru, pojela sam jedno parče Plazma keksa i popila gutljaj soka od pomorandže. Anesteziolog je rešila da skoro šest sati kasnije, to parče plazme izvuče iz mog stomaka ispiranjem želuca. Kasnije sam istraživala mnogo o ovom potezu – nije imala niti jedan validan razlog da tako nešto uradi, šest sati je sasvim dovoljno da se tako mala količina hrane svari, pa mi ni dan danas ono što je usledilo nije jasno.

Zašto mi nisi rekla da imaš devijaciju????

 

Objasnila mi je da će da mi ispere stomak, ja sam to prihvatila verujući joj potpuno (koliko sam samo bila naivna pre 11 godina). Gurnula je crevo kroz moj nos, izuzetno silovito i agresivno, i počela da ga spušta niz jednjak. Nisam mogla da dišem, počela sam da krkljam i da se gušim jer je doktorka tokom guranja creva raskrvarila moj nos i sada sam gutala krv zajedno sa crevom. Isprepadana sam se borila za vazduh, a umesto bilo kakve podrške, ničim izazvana, doktorka je počela da urla na mene jer joj nisam rekla da imam devijaciju nosa i da sam kriva što mi je raskrvarila septum. Da li me je pitala da li imam devijaciju pre nego što je silom krenula da gura crevo u moj nos? Nije. Još dva puta je pokušala da dođe do mog želuca, naravno, nije bilo teorije, jer se krv slivala niz moje grlo, pomešana sa slinama. Već tada sam plakala od bola i straha.

Gola i bosa na pločicama prljavog bolničkog toaleta

 

Kada ispiranje nije uspelo, doktorka je urlicima objasnila da sada treba da idem u toalet i guram prste u usta dok ne povratim. Naglasila je da ako ne povratim, verovatno ću umreti na porođaju jer će me to parče plazme ubiti. Stajala sam potpuno gola i bosa, sa kateterom u bešici i infuzijom u ruci u prljavom bolničkom toaletu u očaju. Gurala sam celu ruku u usta, ništa nije izlazilo, a i kako bi – pojela sam jedno parče plazme šest sati ranije, u mom želucu više ničega nije bilo. Ne znam koliko sam tamo stajala, plačući i gurajući ruke u usta. Našla me je jedna čistačica, umila me je, uzela za ruku, pomazila, rekla da će sve biti u redu. Rekla mi je kako je ona lagala da nije jela pred svoj porođaj jer je gledala šta rade porodiljama pred carski rez, i kako je svim svojim prijateljicama savetovala isto, da ne brinem, da je sa svima njima sve bilo u redu. Uspela je da me malo smiri, ali nisam znala da najgore tek dolazi.

moje porođajno iskustvo

Sadizam u operacionoj sali

 

Ne sećam se puta od toaleta do sale. Šok je bio prevelik. Legla sam na sto, a doktorka anesteziolog je nastavila da urla kako ću umreti na porođaju jer nisam izbacila iz sebe to parče plazme, kako će moje dete rasti bez majke, kako je ja neću gledati kako odrasta, jer sam nesposobna, jer nisam slušala kad mi je ispirala želudac. Vezala mi je ruke a ja sam počela da vrištim. Šta sam drugo mogla? Stavila mi je masku na lice na silu, a ja sam potpuno nemoćna morala da udahnem. Mislila sam da je to moj kraj. Pozdravila sam se sa svetom, sa svojom nerođenom bebom, sa roditeljima i prijateljima, sa nezavršenim fakultetom, sa ljubavlju, sa budućnošču, planovima, sa svojim životom koji napuštam u dvadesetpetoj godini razapeta i gola na stolu valjevske bolnice.  

Buđenje iz pakla

 

Kada sam se probudila, suze su same išle. Osećala sam se kao da sam se ponovo rodila. Kako sam se osećala kada sam uzela svoju bebu u ruke nemam snage ni dan danas napišem. Posle jedanaest godina suze i dalje idu same. Svi doktori su mi se izvinjavali na “situaciji”, ja sam samo gledala kroz prozor porodilišta, bez snage da reagujem. Dugo o ovome nisam progovorila, niko nije znao kroz šta sam prošla skoro godinu dana nakon porođaja. U to vreme, vladao je svinjski grip, posete su bile zabranjene i niko me nije video sedam dana. Kada sam izašla iz bolnice ubedila sam sebe da je to tako trebalo da bude i kao i svaka žrtva nasilja, krivila sam sebe – trebalo je da znam da imam devijaciju, nije trebalo da pojedem tu plazmu, trebalo je da bolje gutam krv. Ja sam kriva, a ne doktorka. 

Posledice

 

Prvo što se desilo nakon traume jeste izbegavanje hrane. Od straha da nešto ne krene naopako pa da opet moram pod nož, praktično sam prestala da jedem. Nakon toga, javile su se klasične posledice traume – nesanica, nervoza, promene raspoloženja, prevelika vezanost za bebu i slično. Tek kada sam skoro godinu dana kasnije ovo ispričala majci i tetki, mogla sam da započnem vidanje svojih rana. Još uvek ih nisam zacelila. Često ovih dana vidim pitanje – zašto žrtve odmah nisu rekle da su bile (dodaj po izboru)? Zato što ne mogu da govore, teško je to razumeti, ali jednostavno ne mogu. Ni majci, ni ocu, ni partneru, ni prijatelju. Zašto je to tako, možda može neki psiholog da odgovori, ja ne umem. 

Neću da ćutim!

 

Kasnije sam istraživala šta se desi kada se osoba intubira na operaciji a da je prethodno jela. Zaključak – hrana uneta pre operacije može da izazove probleme, ali ne i smrt. Količina hrane koju sam ja unela u sebe nije mogla, niti je izazvala bilo kakav problem. Pored toga, carski rez je moguć u spinalnoj anesteziji, koju sam na Banjici kasnije dva puta iskusila i koja je fenomenalna, ali mojoj doktorki je bilo važnije da me muči i time zadovolji svoje sadističke porive, nego da mi pruži adekvatnu medicinsku pomoć, onu koju se zaklela da će pružiti svakom pacijentu. Oduzet mi je najlepši dan u životu – kada pomislim na rođenje male osobe koju volim najviše na svetu, u sećanje mi dolazi i najstrašnije iskustvo koje sam preživela i niko mi to ne može vratiti. Ali zato se danas mogu boriti za prava porodilja u Srbiji. 

moje porođajno iskustvo

Meni se na porođaju desio horor, ne mora da znači da će se svakome tako nešto desiti, ali i bez toga, naše porodilje nemaju minimum dostojanstva – nemaju osnovne higijenske uslove –  sapun, toalet papir, peškir, sve se svodi na imanje ili nemanje novca – epidural, prisustvo supruga, sve se naplaćuje i fino kuca na fiskalnoj kasi. Ko nema love, nema ni muža da stoji namračeno i kontroliše dešavanje, ko nema love, ima da ga boli – ko ti je kriv što nisi zaradila za epidural, ko nema love, nema ni vođenja trudnoće u privatnim domovima zdravlja – pali sveću i nadaj se da će sve proći kako treba. Zato pozivam sve da pričaju o svom iskustvu, da dele svoju priču, da krenemo u borbu za dostojanstvo i da scenario holivudskog filma sa početka ove priče bude naša stvarnost. 

Možda ti se dopadne: