Kad se leptirići pretvore u reptiliće

Imam jednu prijateljicu čiji muž mora da joj se javlja na svakih desetak minuta – što porukom, što pozivom, kako bi ona bila sto posto sigurna da je on ne vara. Šta god on radio – bio na poslu, vozio decu u školu, sedeo sa prijateljima, na svakih desetak minuta on mora da prekine šta god radio kako bi odgovorio svojoj supruzi na poruku ili poziv. 

Sedela sam jedan dan sa njom na kafi dok je ona grozničavo gledala u telefon i ignorisala moje postojanje – gospodin joj nije odgovorio na poruku čitavih 5 minuta i ona je već bila bela u licu, ruke su joj se nekontrolisano tresle, vilica drhtala. Nema ga da se javi, kaže. Pa dobro, samo pet minuta je prošlo, možda je u toaletu ili tako nešto. Uvek je u toaletu sa telefonom, kriknula je ona bez kontrole, tipkajući poruke brzinom svetlosti. U šestom minutu se javio, pričao je sa majkom preko fiksnog telefona. Nije bila zadovoljna tim odgovorom i njena agonija se nastavila. Sve vreme, do kraja naše nesrećne kafe, pričala je o tome kako nikad ne zna gde je on, s kim je, šta radi, da li je vara. 

Jasno je ovaj model odnosa neodrživ iz više razloga – prvo, ko ima vremena za to, drugo, da li je zaista to život koji bi neko sebi poželeo, treće kako partner uopšte može da podnese ovu količinu nepoverenja? Osim toga, može i iz hotelske sobe da se javlja na deset minuta, može da kaže da ide po burek pa u kolima da se malo ispipa sa švacom, da ne navodim dalje primere, jasno je – sve se može kad se hoće.

Dok sam sedela i gledala je kako polako gubi razum, setila sam se da sam i ja bila u sličnoj situaciji gde mi se čitav život sveo na taj osećaj sumnje koji mi rovari po stomaku i muti um – suprotno od leptirića, dakle, reptilići. Setila sam se i kako sam tada obećala sebi da mi se to nikada više neće desiti i pitala sam se hoću li svoje obećanje sebi ispuniti. 

 

Verujem, ne verujem

 

Jedno od težih životnih pitanja jeste kako nekome pokloniti poverenje? Kako posle svega što se ženi u životu desi, svih padova, životnih razočarenja, varanja, laganja, kako verovati nekome ko tek uđe u moj život? 

Odgovor je i prost i komplikovan.

Prost deo bi glasio – biram da verujem. Biram da verujem da će moj partner da bude iskren, da neće praviti gluposti, da će iako krene u flert sa nekim, umeti da povuče ručnu, da će ako upozna nekoga sa kim želi nešto više, biti dovoljno pošten da mi kaže e sori, sad je kraj, više nismo ti i ja umesto da se švalera po tuđim stanovima i jeftinim hotelima dok na kraju ne bude uhvaćen.

Komplikovani deo je ono prethodno doživljeno – ok, sad ja treba da se tako prepustim, tek tako odaberem da verujem, a toliko su me lagali, toliko su me varali, toliko sam bila povređena, ne jednom nego sto puta. Možda ću biti sigurna ako ga teram da mi se javlja, ako ga zovem na svakih pet minuta, ako mu mirišem garderobu, preturam po džepovima, otvorim telefon kad ne gleda… 

 

Ali hoću li zaista biti mirna?

 

Mogu li znati šta mi neko misli i šta radi ako ne mogu da mu čitam misli i kakav je to život kada ti se svaki trenutak pretvori u sumnju?

Sećam se veze u kojoj sam dozvolila da mi se nešto slično desi. U mom slučaju, osećaj nije krenuo tek tako, krenuo je od konkretnih stvari – znala sam da je tu postojao još neko, ali sam ostala i oprostila. A onda su se javili reptilići i pitanje GDE JE ON SAD. Sa tim je došla inesigurnost u sebe, strah od samoće, nedostatak samopoštovanja, opterećenost svojim manama (ružna si, debela si, ružne su ti sise, neće te niko voleti…), osećanje krivice (da sam ja bila bolja, ne bi on) i slično. 

Sećam se sebe izbezumljene, u panici, mučnina u stomaku, ne mogu da jedem, ne mogu da spavam, samo mislim na to kako je on sad negde sa tom drugom osobom jer mi se ne javlja desetak minuta. Živim ne svoj, već tuđi život, život sumnje. Umesto da uživam u svom životu, sedim i pitam se gde je, šta radi, kako to radi, da li joj se osmehuje, da li joj govori da je voli, da li joj sad baš skida veš, očajna sam kako može to da radi nekome ko ga voli i daje mu najlepši deo sebe, ko se oko njega trudi, ko ga čeka sa osmehom, ko mu se raduje. Plačem jer ne mogu da shvatim to, ne mogu da pojmim, gušim se od muke. A onda on kaže, nisam čuo telefon. Ne verujem i krećem sve ispočetka. Pakao na zemlji.

 

Slučaj višestruke ličnosti

 

Kao što već rekoh, poverenje se poklanja, biram da ti verujem, biram da ti ne gledam u telefon, biram da verujem da si dovoljno normalan da ne usereš ovo što gradimo zajedno.

Međutim, taj izbor nije dovoljan – potrebno je i adekvatno ponašanje sa druge strane. Ako moj partner jednog dana počne da se ponaša kao druga osoba – jedva komunicira, sav je zamišljen, u svom svetu, lako puca i napada prilikom jednostavnih pitanja, skriva komp i telefon, nestaje na neobjašnjivo veliki broj sati, nezainteresovan je za intimu, naši planovi se pretvaraju u videćemo, a leptirići se pretvore u reptiliće koji kuvaju onaj najgori mogući osećaj u stomaku, vreme je za težak razgovor – šta sa nama nije u redu? 

Često muškarci ne žele ili prosto nemaju hrabrosti da kažu u čemu je problem – nekad varaju, nekad samo prestanu da vole ali im je teško da to i sebi priznaju, svakako, komunikacija im nije najjače oružje, a reptilići se množe i pretvaraju u prave reptile koji uništavaju zdravlje, i u mentalnom i u fizičkom smislu. 

 

Dokaz, dokaz tražim!

 

Onda žene traže dokaze – njuše, prepipavaju, ispituju, traže rupe u pričama, James Bond im nije ravan, a da se ne lažemo, muškarci su lako provaljivi. Tu svašta može da se desi, čak i kada ne postoji treća osoba.

Koliko god bili srećni u vezama, muškarci prosto ne mogu a da ne izdrže da ne lajkuju po društvenim mrežama ili pak razmene poruke sa “obožavateljkama”, čak i kada su fizički verni. Potrebna im je ta vrsta potvrde, gladni su pažnje i komplimenata. Zato dobar deo muškaraca u vezama otvara Tinder profile, uleće ribama u inbox, dopisuje se s bivšima, iako imaju skladne veze ili brakove, prosto ne mogu a da ne izdrže da se validiraju od dodatne random žene koja će ih idealizovati iz prostog razloga jer ih ne poznaje (a i oni nju iz potpuno istog razloga). Zbog toga će se u muškom telefonu često naći srca, poljupci, dvosmislene poruke i slično, što kad se jednom vidi, teško može da se zaboravi, a sumnja ulazi u život na velika vrata (između ostalog, zbog ovoga živim po pravilu ne gledaj mu u telefon ni kad ga sam otvori, što možda nije najzdravija opcija na svetu, ali meni radi posao).

 

I kako verovati?

 

Sednem i verujem. Kažem sebi, verujem, to je to. Verujem da sam ovaj put dobro odabrala, da će biti sve u redu i da će moj partner otići ako bude hteo, bez da me ponižava varanjem i laganjem. Čak i da se to desi, okej, ja sam verovala, zajebala sam se, idemo dalje. Nemam ništa od toga da sedim i pitam se “šta ako”.

A šta ako dođe taj osećaj sumnje u stomaku? Okej je da dođe i prođe, ali ako ostane i ne prestaje, dubok pogled u ogledalo i suočavanje sa jednom vrlo bitnom stvari – tvoja veza čini da ti je fizički loše, umesto da sediš i brineš gde ti je dečko, raskini sa njim i traži sreću i ljubav ispočetka, jer sreću i ljubav zaslužuješ.

Možda ti se dopadne: